Odlomak iz,,Sjecas li se Dolly Bel,,----Abdulah Sidran,Bosanac

ODLOMAK IZ "SJECAS LI SE DOLLY BELL"

Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more sna cijelim svojim ustreptalim pubertetskim bićem, svakom mišlju i svakim drhtavim damarom: ostade za njim, u svijetu bivše jave, gusti faktički dan propalog izleta, mučna noćna konferencija s borbenom pjesmom i očev svirepi nauk: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Sada je pred njegovim svevidećim okom sna lelujalo vlažno lice Doli Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota ramene jabuke i tu, iznad nje, modra vratna žila što se penje sitnoj školjci uha. Dok mu milina sanovnih slika širi usnule usne Sabahudin je, vječito budnim zrnom moždanog svjetla, svjestan postelje u kojoj leži, sobe u kojoj spava zajedno sa braćom, niskog prozora i tankog zida što ga dijeli od dvorišta u kome, istinski, počiva ovo isto lice što leluja njegovim snom: sanja — i zna da sanja! — kako polaže poljubac u kut njene vlažne usne.

Ono se vazda budno zrnce moždanog svjetla ne opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po njenom licu, svilenim pokrovom poljubaca prekrivajući svaki njegov djelić. Ona miruje, široko otvorenih ogromnih očiju u čijim konveksnim ogledalima Sabahudin vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu moždanog svjetla kazuje, u istome času, kako je to prvi put da u snu vidi samoga sebe, i kako to mora biti upamćeno, i, ujutru, upisano u Dnevnik pod šifrom SS. Osjeća kako mu se, kao vučeno magnetom usnenih dodira, bliži njeno tijelo i odasvuda prži oganj donjega trbuha. Sanovna misao njegova govori mu kako je sve to što se zbiva jednako javi, kao da se u stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva.

,,A otkuda ti znaš kako se to u stvarnoj stvarnosti zbiva?" — javnu se budno moždano zrno kojemu, učas, odgovor stiže iz donjih predjela plamena i uznesenja: "Tako se upravo na javi zbiva! Zar može biti bolje, zar može biti drukčije i ljepše?" Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se, vruće kičme, okreće na bok i kuša u novom položaju tijela, produžiti i obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti mučan san i noćnu grlenu moru, u kojoj uzalud kuša izgovoriti "mama" — kao što je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu se nudi ljepota leta, moć ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno tijelo, odjeveno u nevidljivi kupaći kostim boje kože, i vidi kako Doli bojažljivo zamače stopalo u bistru ledenu vodu mošćaničkog benta, on je doziva, mašući iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije široko i bezglasno, cakli se dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina narasta ispunjujući cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci hladnoće i bjelila u kome se — protiv želje i volje snivača — počinje razaznavati drugo, neželjeno ljudsko lice: nasapunjano očevo lice na kome se ne vidi osmijeh. U umnoženoj metalnoj akustici Sabahudin čuje njegov ironični glas:

— Žene su ti kao so! Može i bez — ali je bljutavo!

U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rječca SO, i u njoj Sabahudin čuje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji kao da je prošao kroz beskrajnu cijev nekog kosmičkog megafona, i prestao biti ljudski: "Sssooooooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu:

— Ja to znam, tata. Žene su kao so!

— Ne znaš ti ništa. Ništa!

— Znam, tata. Ja sam to sve doživio u pređašnjem životu. Ja sam i prije živio.

— Normalno da si živio. Nisi, valjda, mislio da čovjek samo jednom živi?

— Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo dođe.

Vazduhom kojim putuju sanovne rečenice počeše prolijetati golubovi i Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s očevog lica. "Otkuda otac u golubani?" upita se budno zrno njegove svijesti.

— Glavna je materijalna baza — nastavljao je otac.

— Ljubav je pičkin dim. To moraš upamtiti. Onda dođe duhovna nadgradnja. Nema ničeg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kažem. Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio.

— Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapišem u Dnevnik. To će mi trebati kad budem opet živio.

— To ti je pametno. Tako je Mića — jesi pročitao "Pesmu"?

— Imali smo za lektiru.

— Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Moraš na sve biti spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu — tragovi mu smrde nečovještvom. Shvataš?

— Shvatam. Moram biti spreman.

— Žene vole flegmane. Moraš biti flegman. Ako nisi — onda glumi da jesi. Moraš biti flegman.

— A koga onda ona voli, ako ja glumim?

— Nije važno. Važno je da zavoli. Poslije možeš biti svakakav. Važno je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha.

— Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao Davičo. Hana.

Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem teškog kamiona kaldrmom iznad barake i on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion, natovaren drvenom građom, zamiče za okuku pored Zinhasovića kuće, odlazi ka stolariji iz čijeg je velikog dvorišta kušao krasti daske, dok je gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih naglo otvorenih očiju ispuni se jarkom svjetlošću poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj svjetlosti vidje prazna posteljna mjesta na kojima su ležala tijela njegove braće. "Pa koliko je ovo sati?" upita se automatskim pokretom zavlačeći ruku pod krevetski strožak, gdje je počivala, u svom naivnom skrovištu, njegova žuta teka s naslovom Dnevnik. Cio košmarni tok minulog sna bio mu jasan i on utrnulom rukom poče ispisivati svoj redovni jutarnji raport pod šifrom SS. Sve su mu slike i rečenice, viđene i izgovorene u noćašnjem snu, bile poznate i bliske, svakoj je znao uzrok i porijeklo — samo je njegovom znanju i sjećanju izmicala istorija misli sažete u kratkoj rečenici koju sad zapisuje s osjećanjem srama i negodovanja: "Ljubav je pičkin dim!"

Ne sjećajući se da je ikada i od koga čuo takvu rečenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u vezi sa teferičkom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara. Da lakše dođe do pičke!" Narastajuće osjećanje srama i negodovanja nagna ga da masnim plavilom hemijske olovke prekriži dva slova u problematičnoj rečenici. "Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli i zamijeni im mjesta, pročitavši poluglasno novodobijeni, šifriran a besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIČKIN PIM!"

Ušavši u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi načetu štrucu vrućeg hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste marmelade ponovo mu pred oči dođe noćas ljubljeno lice Doli Bel i, spravivši i za nju, hitrim pokretima, isti doručak, neumiven i krmeljiv istrča iz kuće.

bosanceros @ 09:39 |

Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Arhiva

« » svi 2013

Pretraga

Linkovi

www.bloger.hr
Blog servis

Brojač posjeta

378730

Index.hr

Nema zapisa.